Doris Hadžić

Doris Hadzić,

Fakultet organizacionih nauka

Iskoristila sam priliku da… Kroz timski rad i druženje steknem puno novih prijatelja… Kao vođa projekta razvijem nove ideje i utičem na razvoj ljudi u mom timu… Kao član izvršnog odbora, kroz praktičan rad, saznam šta je to čime želim da se bavim u životu…

Koliko često ste čuli ono famozno pitanje: Šta ćeš biti kad porasteš? Ja sam na to uvek imala spreman odgovor: “Stjuardesa.” A koliko su vas često pitali: Koji ćeš fakultet da upišeš? I na to sam uvek imala spreman odgovor: “Ne znam.”

Mislim da je svakom od nas upis na fakultet predstavljao jednu veliku prekretnicu u životu. Meni jeste. I više od toga. Novi grad. Novi ljudi. Nove mogućnosti. I baš u fakultetskom dvorištu sam se prvi put susrela sa AIESEC-om.

Tada mi je to izgledalo kao idealana prilika da “ubijem” vreme. I taman kada sam pomislila da se možda neću dobro snaći u svemu tome našla sam se u svom prvom timu. Bila sam preplašena. Sada se više ni ne sećam zbog čega sam se tako osećala, ali se dobro sećam svog prvog “zadatka” i podrške koju sam dobila od ljudi u svom timu. I od tog trenutka je sve izgledalo nekako lakše, koristila sam svaku priliku da naučim nešto novo i više se nisam plašila, jednostavno sam znala da ću u svakom trenutku imati pomoć tima. To je bilo u prvoj godini. Ja sam sada apsolvent, a i dalje se družim sa istim tim ljudima i i dalje mi pružaju podršku u svemu što radim, iako više nismo deo jednog tima. To je nešto najvrednije što mi je AIESEC pružio: mogućnost da kroz timski rad i druženje steknem puno novih prijatelja.

Da li sam ikada pomislila da na ono čuveno pitanje: “Šta ćeš biti kad porasteš?”, odgovorim sa: “Lider?” Ne, ali AIESEC mi je pružio i tu priliku. Dva puta sam bila vođa projekta i na raspolaganju sam imala samo ideju, želju za učenjem i petoro nepoznatih ljudi. Počeli smo da radimo zajedno i da početnu ideju pretvaramo u konkretne aktivnosti. Stvari su se dešavale i zadaci su se nizali, a ja i dalje nisam bila sigurna da znam šta radim. Onda sam pomislila na to kako je meni bilo u mom prvom timu i poželela sam da svi ti ljudi koji su tada sačinjavali moj tim dožive isto to timsko iskustvo koje je meni mnogo značilo. Dala sam sve do sebe da se osete kao deo tima i da postanu prijatelji, da se kroz praktično iskustvo profesionalno razviju i da za sve to vreme osećaju da znaju šta rade. Ja znam kako sam se tada osećala, kao lider. Kasnije, većina ljudi u mom timu je poželelo da postanu vođe timova baš kao i ja. To je za mene bio najveći uspeh i potvrda da su u meni videli pravog lidera.

U AIESEC-u sam probala da radim sve što me je zanimalo, ali i dalje nisam mogla sa sigurnošću da kažem šta je to što mene zaista zanima i čime bih želela da se bavim u živozu, a to sve nas muči, zar ne? Onda sam postala član izvršnog odbora, jer sam i dalje tražila odgovor na to piatanje i želela sam da i dalje “istražujem” sebe i svoje potencijale.

Zahvaljujući AIESEC-u ja danas znam “šta ću biti kad porastem”. Sledeći korak mi je sručna praksa u inostranstvu, jer je AIESEC, kao i život, pun prilika i trudite se da svaku iskoristite na pravi način.